Riton

Prvo pitanje

Dobro, što je uopće riton?

Riton je posuda za piće u obliku roga. Ime dolazi od grčkog glagola rheō — teči. To je zapravo cijela poanta: rog nije samo čaša neobičnog oblika, nego posuda kroz koju piće protječe. Na uskom kraju ima otvor, a ne dno.

Što znači da riton, u pravilu, ne možeš napuniti i mirno odložiti kao pivsku čašu. Dok je u njemu vina, nekome mora biti u ruci — prst na otvoru, ili usta ispod njega. Piće se ne pije, ono se pušta.

Posuda koja te tjera da popiješ do kraja prije nego je odložiš. Rimski dizajn, dvije tisuće godina prije marketinga.

Arauzonski primjerak je zanimljiv jer ima stopu — skromnu, raširenu — pa može stajati. Ali cijev mu izlazi bokom, iz točke gdje se tijelo lomi u koljeno, i sužava se u šiljak. Na tom pregibu su dva aplicirana stakleno “pupčića” (prunta) — ono što na crtežu piše spout with knob.

Zato se ovaj tip u literaturi vodi kao pužoliki riton — jer se tijelo i cijev spajaju u zavojnicu koja podsjeća na puževu kućicu. Katalog Muzeja grada Šibenika ga tako i zove: stakleni pužoliki riton.

Inventar groba NG 5

Devet predmeta i jedan raritet

Grobni prilozi nisu bili slučajni. Po tadašnjim vjerovanjima čovjek se “na onome svijetu” koristio istim stvarima kao i za života — pa je materijal s nekropole gotovo identičan onom s naselja na vrhu gradine. Tanjuri iz kojih se jelo poslužili su kao poklopci urni. Balzamariji za pomasti bacani su na lomaču ili polagani u grob. Lucerne su trebale osvijetliti put.

Namjena

Iz ovoga nije pio bilo tko

Katalog je tu neuobičajeno direktan. Ritoni, piše, “sadrže naglašeno simboličko i kultno značenje. Koriste se unutar protokola i rituala, iz njih se pije na simpozijima i banketima, a namijenjeni su isključivo pojedincima više društvene klase i veće platežne moći.”

Prevedeno na današnji jezik: ovo nije bila čaša za svaki dan. Ovo je bio predmet koji si vadio kad je trebalo pokazati da znaš što je simpozij, da imaš veze preko mora i da možeš platiti uvoz stakla koje se lomi na svakom drugom pretovaru.

A gdje je tu Arauzona?

Upravo u tome je poanta koja se lako preskoči. Riton nije domaći proizvod — on je uvoz. A uvezeni predmeti su, kako kaže Brajković, “neposredan uvid u povezanost tadašnjeg grada s tokovima modernih zbivanja ondašnjeg svijeta”.

Znači: netko je u 1. stoljeću živio na ovom brdu, znao što je u modi u Rimu, imao novca da to nabavi, i bio dovoljno važan da mu to spale i zakopaju uz kosti. Liburnsko selo? Ne baš.

Trgovina je išla preko zatonske luke, a Velika Mrdakovica sjedila je uz cestu koja je Jader (Zadar) vezala sa Salonom (Solinom) — glavnim gradom rimske provincije Dalmacije. S vrha se vidi vodički akvatorij, ušće Krke, gradina na Bribirskoj glavici, šibenski sv. Mihovil. Geostrateški, to je bila prilično dobra adresa.

Uvoz na nekropoli govori isto: jantar i keramika iz grčkih kolonija na istočnom Jadranu, terra sigillata iz Arezza i Aquileje, južnogalska radionica La Graufesenque, boce s pečatima sirijsko-palestinskih radionica. Je li Arauzona išta izvozila? Možda nadaleko poznato liburnsko vino — ali to je, priznaje katalog, zasad samo lijepa pretpostavka.

Kontekst

Kako je riton završio u urni

Liburni nam nisu ostavili pisani opis vlastitih pogrebnih običaja. O njima znamo gotovo isključivo iz onoga što je ostalo u zemlji — i iz rimske paralele, koja je do 1. i 2. stoljeća ovdje već duboko usađena.

Rekonstrukcija ide otprilike ovako. Pokojnika nose na drvenom odru ili u sanduku — jednostavnijem ili raskošnijem, ovisno o dobi i značaju (zato se u svakom grobu nalazi šaka čavala i zakovica). U povorci iza tijela idu sinovi zastrtih glava, kćeri raščupanih kosa, i narikače koje se teatralno udaraju o prsa i grebu po licu.

Lomača je kvadratna, prekrivena tamnim lišćem, okružena granama čempresa. Najbliža rodbina je pali okrenutih lica. Ime pokojnika zove se naglas tri puta. U plamen se bacaju stvari koje je volio.

Zatim se žar polijeva vinom, kosti skupljaju, poškrope parfemom i stavljaju u urnu. Odgovorna osoba izgovori formulu Ire licet — slobodno je ići — i ožalošćeni su otpušteni.

Posuda iz koje se pilo ostavljala se umrlome da se njome i dalje služi. Pragmatično do kraja.

Zadnja runda

Jedan detalj iz katalogā je posebno lijep. Uz grobove se, izvan njih ili na samoj granici, opetovano nalaze posude tankih stijenki — najfiniji stolni servis onoga vremena, koristio se isključivo za piće. Učestalost je takva da to ne može biti slučajnost.

Pretpostavka: netom nakon što je urna položena i grob uređen, iz tih se čaša popilo zadnji put u čast pokojnika, vjerojatno uz neku formulu — a onda su ostavljene uz grob. Dvije tisuće godina kasnije, otprilike na istom mjestu, ljudi opet nazdravljaju. Nastavak je, doslovno, u opisu posla.

Banket na rubu nekropole

U kampanji 2013., u sondi 7, našlo se nešto neočekivano: mnoštvo životinjskih kostiju, dagnji, volaka i morskih puževa vrste Thericium vulgatum (obična vretenjača). Kosti upućuju na banket priređen po rimskom običaju u čast umrlome, netom nakon pokopa — ili na žrtve paljenice.

To mjesto vjerojatno je ustrinum — ograđeni prostor za spaljivanje — ili neko drugo kultno mjesto. Nije isključeno ni da su puževi služili za dobivanje boje: volak Hexaplex trunculus izlučuje pigment iz kojeg se dobivao carski purpur, koji je po gramu na tržištu bio skuplji od zlata. Manje zajednice tražile su jeftiniju varijantu — i, očito, nalazile je.

Mjesto

Grad koji se zvao Arauzona

Ime nalazišta danas je Velika Mrdakovica — brdo nedaleko desne obale Krke, koje se, iskreno, ničim posebnim ne izdvaja od okolnih. Malo je više. To je sve.

Ali tri antička izvora spominju grad koji je gotovo sigurno stajao ovdje:

Rijeka Krka se u antici zvala Titius. Arauzona je bila u njenom donjem toku — to je sigurno. Da je bila točno ovdje, nije: natpis s imenom grada nije nađen, pa se, strogo govoreći, govori u terminima velike vjerojatnosti. Ali količina i raznovrsnost domaćeg i uvoznog materijala izdvojila je Veliku Mrdakovicu kao najvjerojatnije mjesto — i domaća i strana literatura na tome se slažu.

Što je bilo na vrhu

Gradinsko naselje bilo je opasano dvostrukim kamenim utvrđenjem. Stariji pojas, od neobrađenog kamena, činio je vijenac oko gornje trećine brda — prva linija obrane. Drugi, od pravilnih tesanaca, zasad je ubiciran na zapadnoj strani, malo ispod tjemena.

Od zidina se sačuvao samo manji dio. Ostatak je stoljećima služio generacijama težaka kao gotov građevni materijal za kuće, štale i suhozide. Rimski grad je, praktično gledano, otišao u okolne međe.

Narod je znao, samo malo drugačije

Učitelj Frane Škarpa zapisao je 1888. u Viestniku Hrvatskoga arkeologičkoga družtva što se pričalo u Vodicama i Zatonu: da je Velika Mrdakovica bila velik grad i da se zvala Bela. Da su Vodičani kopajući između zidova jedne kuće našli zlatni prsten. I da je, kao obično, negdje zakopano blago.

Ime Bela nije Arauzona, prsten se izgubio u privatnim rukama, a blago — pa, ovisi što smatraš blagom. Do prve polovine 20. stoljeća južno od gradine bili su vinogradi, zemlja se intenzivno obrađivala, i redovno bi nešto iz zemlje “ugledalo svijetlo dana”.

Na tome bi sve i ostalo da Zatonjanin Mile Ševerdija nije godinama nosio ulomke keramike s Velike Mrdakovice u Šibenik i uvjerio arheologe Muzeja grada Šibenika da se tu “svakako isplati početi kopati”. Kompletna arauzonska arheologija drži se, u dobroj mjeri, na jednom upornom čovjeku iz susjednog sela.

Brojevi

Nekropola u šest brojeva

Onih 15–30 cm nije samo statistika. Na toj dubini korijenje grmlja i drveća stiglo je do grobova i kapilarno crpilo vodu kroz urne. Jedna urna iz groba NG 6 dočekala je arheologe u stanju “nečega nalik svježoj nepečenoj glini” koja se raspadala pri svakom dodiru. Kroz otvore jedne lucerne probilo se korijenje i razbilo svjetiljku s reljefnim motivom medvjeda na disku.

Riton je, s tim na umu, imao izuzetnu sreću. Ili dobru urnu.

Kataloški podaci

I sad

Škrinja koja se budi

Brajković katalog zaključuje rečenicom koja se pamti: život je na ovom mjestu utihnuo, ali sve govori da će se mrdakovička škrinja s blagom uskoro probuditi i još jednom zasjati punim sjajem.

Plan je da se tri dijela mrdakovičke cjeline — cisterna Pišča, naselje i nekropola — pješačkom stazom povežu u jednu cjelinu i prezentiraju javnosti. Uzorci zemlje iz probranih keramičkih i staklenih posuda poslani su na Pennsylvania State University; kemijske analize trebale bi dati bolji uvid u ono što se ovdje točno pilo i jelo prije dvije tisuće godina.

Osim tragova prošlosti, na lokalitetu žive zakonom zaštićeni gušteri zelembaći, orlovi i zečevi, plus popriličan popis mediteranskog ljekovitog i ukrasnog bilja. Nalazište je, dakle, i arheološko i botaničko.

A što se nas tiče — Arauzona je beach bar u Vodicama koji nosi ime po ovom gradu. Riton nam je znak. Ne zato što je star, nego zato što je točno ono što i mi radimo: posuda iz koje se pije u dobrom društvu, napravljena bolje nego što je moralo biti.

Dvije tisuće godina kasnije, na istom brdu, opet se nazdravlja. Samo je staklo tanje i led je bolji.

Izvori

Toni Brajković, Velika Mrdakovica — rezultati najnovijih arheoloških istraživanja (2011.–2013.)

Muzej grada Šibenika, 403. povremena izložba · Nakladnici: Pučko otvoreno učilište Vodice i Grad Vodice · Vodice, 2014. · ISBN 978-953-58070-0-1

Antički izvori

Klaudije Ptolemej, Geographica enarratio · Anonimni Ravenjanin, Cosmographia · Antoninov itinerar · Pseudo-Skilak, Periplus

Fotografije i obrada

Fotografije: Arhiva Muzeja grada Šibenika · Konzervatorska obrada: Martina Ćurković, Dalibor Martinović, Danijela Skelin

Ova je stranica priređena za goste Arauzone na temelju navedenog kataloga. Za znanstvene reference i prava na fotografije obratite se Muzeju grada Šibenika.