Srima – Prižba

Kontekst

Ista obala, drugi vijek, drugi bog

Poluotok Prižba leži neposredno uz Srimi, susjedno naselje Vodicama. Tlo kojim se hoda je ravno i kameno — karakterističan dalmatinski kaštel pejzaž, bez dramatičnih uzvisina, bez rijeka. Upravo ovdje su, negdje u 6. stoljeću po Kristu, podignute dvije kršćanske bazilike, jedna uz drugu, u onoj konfiguraciji koju latinska arhitektura naziva basilicae geminatae — dvojnim ili blizanačkim crkvama.

Taj isti poluotok Prižba leži svega nekoliko kilometara od Velike Mrdakovice — od Arauzone. Vremenski razmak između dvaju lokaliteta je otprilike tri stoljeća: liburnsko-rimski grad na brdu nestaje negdje u 3. stoljeću, a bazilike na poluotoku niču u 6. stoljeću, u kasnoantičkoj kršćanskoj Dalmaciji, već dugo pod Justinijanovim Bizanstom.

Isti poluotok. Isti komad neba. Samo što je ritual između promijenio i posudu — od ritona simpozija do kaleža euharistije.

Istraživanja lokaliteta vodio je Zlatko Gunjača, kustos Muzeja grada Šibenika, u kampanjama 1969.–1974. godine — ista institucija, isti vremenski okvir kao i sustavna istraživanja nekropole na Velikoj Mrdakovici. Dvije priče, jedna kuća, jedno desetljeće iskopavanja duž iste vodičke obale.

Basilicae geminatae

Crkve blizanke — što su i zašto

Dvojne bazilike nisu bile ništa ekskluzivno za Srimi-Prižbu — ta je forma bila dobro poznata u kasnoantičkoj arhitekturi zapadnog Mediterana, osobito u Sjevernoj Africi i duž jadranske obale. Dvije paralelne crkve, obično odijeljene uskim hodnikom ili samo zajedničkim zidom, služile su različitim liturgijskim svrhama unutar iste kršćanske zajednice.

Na Srimi-Prižbi to su bile sjeverna i južna crkva, obje s pravokutnim brodovima, apsidama na istočnoj strani, i svetištima s ciborijima — nadstrešnicama nad oltarom, koji su karakteristični za liturgijsku opremu toga doba. Između crkava, ili u neposrednoj blizini, smješteni su bili narteks (predvorje), dijakonikon (riznica) i — ključni element koji je cijeli kompleks činio punim — krstionica.

Jedna od teorija o svrsi dvojnih bazilika jest da je jedna crkva služila već krstijenima, a druga katekumenima — onima koji su još prolazili pripremom za krštenje. Druga teorija kaže da su služile kao katedral za biskupa i crkva za narod. Na Srimi-Prižbi, na sadašnjoj razini istraženosti, to pitanje nije konačno razriješeno.

Kamen koji je ostao

Ono što je preživjelo do danas nije arhitektura, nego arhitektonski detalji. Tlo Srimi-Prižbe čuvalo je oltarne ograde, pluteje i ciborije — kameni namještaj koji je u liturgijskom prostoru obje crkve odvajao sveštenički prostor od prostora vjernika.

Nekoliko nalaza zaslužuje posebnu paž&nj;u: sedrene polukupole apsida — lako drago, porozno vapnence koje se lako oblikuje, pa su mu južnodalmatinski gradičari dali prednost nad primarnim kamenom — i ostaci oslikanog stropa, koji govore da ove crkve nisu bile spartanski funkcionalne, nego ukrašene onoliko koliko su to prilike dopustile. Bifore — dvostruki prozori s tankim stupom u sredini — bile su karakterističan element pročelja.

Krstionica

Zdenac i kosti

Krstionica je bila srce ranokršćanskog kompleksa. Bez nje nije bilo krštenja, bez krštenja nije bilo ulaska u zajednicu, i cijela dvojna bazilika bila je, u liturgijskom smislu, nepotpuna. Na Srimi-Prižbi krstionica se nalazila u sklopu kompleksa između ili uz crkve.

Najzanimljiviji detalj koji je iskopavanje otkrilo jest slojevitost krstionice: ispod kržnog zdenca — karakterističnih za kasnoantičku liturgijsku praksu, kada se krštavanje obavljalo uronjenjem — nalazila se starija, križna piscina. Dva zdenca, dva liturgijska trenutka, na istom mjestu.

Krstični oblik zdenca stariji je oblik; kružni dolazi nešto kasnije, u periodu kada se praksa krštavanja mijenjala od potpunog uranjanja prema afušiji — polijevanju. Da su na Srimi-Prižbi prepoznatljivi i jedan i drugi, govori o lokalitetu koji je bio u aktivnoj liturgijskoj upotrebi kroz više faza — i koji je, sukladno tome, renoviran i adaptiran.

Grobovi s kosturnicama

Uz crkve i krstionicu, istraživanja su otkrila i grobove — što nije iznenađujuće. Rano kršćanstvo ima dugogodišnju praksu ukopavanja ad sanctos, što je značilo: što bliže crkvi, utoliko bliže zajednici svetih i Bogu. Biti pokopan unutar zidova bazilike ili uz njezin prag bio je privilegij, ne standard.

Uz grobove, pronađene su i kosturnice — zajednički prostori za sakupljanje kostiju prethod­no ukopanih, obično kada je trebalo napraviti mjesta za nove ukope u ograničenom prostoru uz crkvu. Taj detalj govori o zajednici koja je na ovom poluotoku trajala kroz više generacija.

Nit

Od ritona do kaleža

Arauzona je nestala negdje u 3. stoljeću. Crkve na Srimi-Prižbi niču u 6. stoljeću. Između ta dva datuma leže tri stoljeća o kojima— barem što se ove neposredne obale tiče — znamo malo i želimo znati više.

Ali ono što znamo je ovo: isti poluotok, iste ruke od kamena, ista dalmatinska žega. Na jednoj strani toga razmaka, liburnski i rimski grad na brdu, grobovi s ritelima, vinom i lucernama. Na drugoj, kršćanska zajednica na ravnom poluotoku, s krstionicom i kosturnicama.

Posuda se promijenila. Ritual se promijenio. Ali potreba za zajedničkim mjestom i zajedničkim činom — simpozijem ili euharistijom, točenjem vina ili ljevanjem vode — ostala je ista. Možda i nije toliko različito.

Riton je bio posuda iz koje je elita pila zajedno. Kalež je bio posuda iz koje je zajednica pila zajedno. Obje su bile na ovoj obali.

Kataloški podaci

Srima-Prižba u devetredaka

Izvori

Zlatko Gunjača, Srima – Prižba, Muzej grada Šibenika, 2005.

Ova je stranica priređena za goste Arauzone na temelju navedenog kataloga. Za znanstvene reference obratite se Muzeju grada Šibenika.