Arauzona

Gdje stojimo

Brdo koje se ni po čemu ne izdvaja

Velika Mrdakovica je danas — katalog je ovdje neočekivano pošten — tek jedno od manjih brdašaca koja se stere nedaleko desne obale Krke. Ničim se posebno ne izdvaja od okolnih. Malo je viša. To je otprilike sve što bi slučajni prolaznik primijetio.

Ono što prolaznik ne bi vidio: da su na vrhu ostaci rimskih zidina, a u podnožju, donedavno skriveno u guštiku, staro groblje koje istražuju arheolozi Šibenskog muzeja. I da je rijeka koja teče podno brda u antici imala drugo ime — Titius. Danas je zovemo Krka.

Grad koji je ovdje stajao dvije tisuće godina spominju tri antička pisca. Nijedan mu nije bacio ni jednu jedinu fotografiju.

Ptolemej, Anonimni Ravenjanin i Antoninov itinerar — sva trojica govore o gradu koji se zvao nešto poput Arauzona, u donjem toku Krke. Nijedan natpis s imenom grada nije pronađen na samom nalazištu, pa se strogo gledajući govori u terminima velike vjerojatnosti. Ali količina i raznovrsnost domaćeg i uvoznog materijala izdvojila je baš Veliku Mrdakovicu kao najvjerojatnije mjesto — toliko da se domaća i strana literatura oko toga danas praktički slažu. Pun pregled antičkih izvora, s citatima i koordinatama koje je Ptolemej ostavio, na zasebnoj je stranici.

Naselje

Grad iza dva zida

Na vrhu brda bilo je smješteno gradinsko naselje, opasano dvostrukim kamenim utvrđenjem. Dva pojasa, dvije različite tehnike, vjerojatno i dvije različite generacije graditelja.

Stariji pojas bio je od neobrađenog kamena — bedem od surovih blokova koji je činio vijenac oko gornje trećine brda. To je bila prva linija obrane. Drugi pojas, mlađi, građen je od pravilnih tesanaca, i zasad je ubiciran samo na zapadnoj strani, malo ispod tjemena gradine. Pratio je prirodnu konfiguraciju terena i građen je tamo gdje je bilo nužno — istovremeno je utvrđivao grad i određivao njegove gabarite.

Od svega toga danas je ostalo žalosno malo. Velike količine tog kamena poslužile su generacijama težaka kao gotov građevni materijal — za kuće, štale i suhozide diljem okolice. Sačuvao se tek manji dio zidina, veliki kameni blokovi ulaza u naselje, i ostaci arhitekture koji su vremenom jednostavno propali pod zemlju.

Pogled koji objašnjava sve

Sa široko postavljenom lokacijom nije bilo slučajno. S vrha gradine pregled obuhvaća vodički akvatorij, ušće Krke, gradinu na Bribirskoj glavici i šibenski sv. Mihovil. Grad je, drugim riječima, sjedio na točki s koje se vidjelo tko dolazi — s mora i s kopna.

Nedaleko, u Rakitničkom polju, nalazila se i jedna od samo dviju sigurno ubiciranih rimskih keramičarskih peći za proizvodnju krovnog crijepa u cijeloj Dalmaciji. Zapadni obronci tog polja danas kriju napušteno selo Srdarići — jednu od rijetkih, u cijelosti netaknutih, autohtonih rustičnih cjelina s kućama građenim tradicionalnom tehnikom u kamenu.

Kontinuitet

Šest stoljeća, jedna adresa

Arheološki materijal na Velikoj Mrdakovici pokriva raspon od 4. stoljeća prije Krista do 3. stoljeća poslije Krista — kontinuirano. To je šest stoljeća života na jednom te istom brdu, kroz prapovijesno-liburnsku fazu i kroz rimsku romanizaciju, bez vidljivog prekida.

A onda, u 3. stoljeću, život na gradini prestaje. Zašto, katalog priznaje da se ne zna sa sigurnošću. Ako je stanovništvo krajem 1. i početkom 2. stoljeća još uvijek redovito ukapalo mrtve po rimskom običaju, a ta praksa prestaje — mora se zaključiti da se u 3. stoljeću dogodio niz prirodnih nepogoda, veći potres ili osvajanje zbog kojeg se stanovništvo razbježalo, a život na gradini jednostavno prestao postojati.

Život je ovdje utihnuo prije sedamnaest stoljeća. Ali ostavio je dovoljno da nas još uvijek drži budnima.

Ekonomija

Grad koji je znao što je moderno

Arauzona je ležala uz cestu koja je Jader (Zadar) povezivala sa Salonom (Solinom) — glavnim gradom rimske provincije Dalmacije. Uz to, imala je i pomorsku vezu preko zatonske luke. Dvije prometnice, jedna kopnena i jedna morska, i grad koji sjedi točno na njihovom sjecištu — to obično znači novac.

Materijal iz grobova to potvrđuje. Na nekropoli je pronađena terra sigillata iz Arezza i Aquileje — talijanska keramika s glaziranom crvenom površinom, tadašnji ekvivalent uvoznog dizajnerskog posuđa. Jedna posuda dolazi iz južnogalske radionice La Graufesenque — reljefno ukrašena zdjela, djelo majstora čije ime ne znamo, ali čiju vještinu prepoznajemo. Staklene boce nose pečate sirijsko-palestinskih radionica. Jantar i keramika stizali su iz grčkih kolonija na istočnom Jadranu.

Je li trgovina išla samo u jednom smjeru? Ne znamo sa sigurnošću. Katalog spekulira da su "Mrdakovičani" možda i sami nešto nudili — možda nadaleko poznato liburnsko vino — ali to je, na sadašnjoj razini istraženosti, lijepa pretpostavka, ne dokazana činjenica.

Sigurno je jedno: najkasnije od flavijevskog razdoblja domaći stanovnici rimski novac koriste kao sredstvo plaćanja. Ali ga, zanimljivo, gotovo nikad ne koriste unutar pogrebnog rituala — o čemu više u nastavku.

Grad mrtvih

Sto trideset grobova, dva načina ukopa

Sustavna arheološka istraživanja pod vodstvom kustosa šibenskog muzeja Zdenka Brusića (1969.–1974.) otkrila su dio gradinskog naselja i nekropole s njegove južne strane: oko 130 grobova, većinom rimskih paljevinskih (1.–2. st.), ali i prapovijesnih inhumacijskih (4.–1. st. pr. Kr.) koji su korišteni i u vrijeme antike, plus — kao kuriozitet — jedan srednjovjekovni ukop.

Nakon skoro četrdesetogodišnje stanke, tri nove kampanje (2011.–2013.), pod vodstvom višeg kustosa Tonija Brajkovića, dodale su još 15 novih grobova. Financirali su ih Grad Vodice i Šibensko-kninska županija.

Ono što je pokojnika pratilo u grob nije bilo slučajno. Prema tadašnjim vjerovanjima, na onome se svijetu koristio istim stvarima kao i za života — pa je grobni materijal gotovo identičan onome s naselja na vrhu gradine: fibule za zakačanje odjeće, lucerne (uljne svjetiljke) za put u zagrobni život, staklo i tanke keramičke posude kao proizvodi najfinije kuhinje onoga doba.

Novac za Harona

Po grčko-rimskoj tradiciji, jedna kovanica — zlatnik, srebrenjak ili bakrenjak — stavljala se uz pokojnika kako bi se namirila tarifa ladaža Harona za prijevoz duše preko mitske rijeke Stiks. Na Velikoj Mrdakovici taj se običaj vidi samo jednom — u ranije devastiranom grobu NG 11, gdje je pronađen izuzetno raritetan i vrijedan brónčani as cara Vespazijana.

Znači li to da je novac bio rijedak, ili da je taj konkretan običaj ovdje bio rijedak? Katalog ostavlja pitanje otvorenim. Domaći su Rimljanima plaćali kovanicama — ali svojim mrtvima, iz nekog razloga, uglavnom ne.

Cijeli pogrebni ritual — lomača, formula Ire licet, posljednja čaša uz grob — opisan je detaljno na stranici o Ritonu, jer je upravo ta posuda tu priču u katalogu pokrenula.

Što je izvađeno iz zemlje

Kratki katalog nalaza

Trideset i pet godina iskopavanja, dvije generacije arheologa, i jedan popis predmeta koji zajedno crtaju sliku grada koji je znao što je moda u Rimu.

Neočekivano

Puževi, dagnje i jedan skupi banket

U kampanji 2013., na sjeveroistočnom rubu nekropole, arheolozi su naišli na nešto što nisu očekivali: mnoštvo životinjskih kostiju, ljuski dagnji, volaka i morskih puževa vrste Thericium vulgatum — obične vretenjače.

Kosti upućuju na banket priređen po rimskom običaju u čast umrlome, netom nakon pokopa, ili na žrtve paljenice odložene na odar. Mjesto je vjerojatno ustrinum — ograđeni prostor za spaljivanje — premda katalog priznaje da se s današnjom razinom istraženosti to ne može potpuno potvrditi.

A onda dolazi zanimljiviji dio. Volak Hexaplex trunculus — koji se, uzgred, našao i u starijim istraživanjima nekropole 1969.–1974. — izlučuje pigment iz kojeg se dobivao carski purpur, boja koja je na tržištu, po gramu, dostizala cijene veće od zlata.

Manje i siromašnije zajednice su, po svemu sudeći, tražile i nalazile jeftiniju verziju iste ideje. Neke stvari se, izgleda, nikad ne mijenjaju.

Slučajno? Ne baš — identični volci nađeni su i unutar jedne keramičke posude tijekom arheološke kampanje 2008. na Murteru, što upućuje na zasad nepoznat, ali dosljedan materijalni izraz vjerovanja u zagrobni život duž cijele ove obale.

Sjećanje

Kako je selo znalo, prije nego je znanost

Prije nego što je iti jedan arheolog kročio na Veliku Mrdakovicu, mještani Vodica i Zatona već su znali da tu nešto leži. Samo su to znali drukčije.

Učitelj Frane Škarpa zapisao je 1888. u Viestniku Hrvatskoga arkeologičkoga družtva priče koje su mu ispričali mještani: da je Velika Mrdakovica bila velik grad, i da se zvala Bela. Da su Vodičani, kopajući između zidova jedne kuće, našli zlatni prsten. I da je, kao što narod uvijek priča, negdje još uvijek zakopano blago.

Do prve polovine 20. stoljeća južno od gradine bili su vinogradi. Zemlja se intenzivno obrađivala, i redovito bi nešto "ugledalo svjetlo dana" — na parcelama koje su, prema Škarpinim izvješćima, pripadale obiteljima Dukić, Čoga, Ivanda, Mrša i Cvitan. Danas je ondje zasađena loza.

Na tome bi sve i ostalo da Zatonjanin Mile Ševerdija nije godinama, uporno, nosio ulomke keramike s Velike Mrdakovice u Šibenik — sve dok arheologe Šibenskog muzeja nije uvjerio da se tu "svakako isplati početi kopati". Bez tog jednog upornog čovjeka iz susjednog sela, ova stranica vjerojatno ne bi postojala.

Što slijedi

Škrinja koja se, po svemu sudeći, budi

Plan — već u pripremi u trenutku kad je katalog pisan — jest povezati tri dijela mrdakovičke cjeline: cisternu Pišča, naselje i nekropolu — pješačkom stazom u jedinstvenu cjelinu, i prezentirati liburnsko-rimski grad javnosti nakon istraživanja i konzervacije.

Uzorci zemlje iz probranih keramičkih i staklenih posuda s nekropole poslani su na Pennsylvania State University na kemijsku analizu — rezultati bi trebali dati precizniji uvid u pogrebne običaje koji su se ovdje odigravali prije dvije tisuće godina.

Osim arheologije, na lokalitetu obitavaju i zakonom zaštićeni gušteri zelembaći, orlovi i zečevi, uz raznovrsno mediteransko ljekovito i ukrasno bilje. Velika Mrdakovica je, drugim riječima, isto toliko botanička koliko i arheološka priča.

A dolje, u podnožju istog brda — danas se opet toči, opet služi, opet nazdravlja. Samo što sad ima i led.

Brojevi

Arauzona u šest brojeva

Izvori

Toni Brajković, Velika Mrdakovica — rezultati najnovijih arheoloških istraživanja (2011.–2013.)

Muzej grada Šibenika, 403. povremena izložba · Nakladnici: Pučko otvoreno učilište Vodice i Grad Vodice · Vodice, 2014. · ISBN 978-953-58070-0-1

Ova je stranica priređena za goste Arauzone na temelju navedenog kataloga. Za znanstvene reference i prava na fotografije obratite se Muzeju grada Šibenika.